Razgovarao: Vedran Korunić Razgovarali smo s dr. Slavenom Leticom poznatim znanstvenikom, sveučilišnim profesorom, novinskim stupničarom (kolumnistom), polemičarom i piscom knjiga-uspješnica.

U hrvatskoj javnosti manje ste poznati kao svjetski putnik i kao intelektualac koji je otvoren prema DRUGOM i DRUKČIJEM. Gdje ste i što ste radili na bližem i dalekom istoku, jugu i zapadu?
Po svijetu sam putovao najčešće kao savjetnik Ujedinjenih nacija, točnije Svjetske zdravstvene organizacije. Radio sam na projektima ove ugledne agencije UN-a u gotovo svim europskim zemljama, te u Indiji, Kini, Tajlandu, Egiptu, Pakistanu, Sudanu, Filipinima i Burmi. Većina projekata bila je povezana s tematikom vodstva i upravljanja u zdravstvu, organiziranja zdravstvenih službi i sa zdravstvenim ekonomskim analizama, a neki su projekti bili vezani i uz tematiku promicanja zdravlja i image-makinga. Rad za SZO imao je za mene dvojaku vrijednost. Prvo, štito me od političkog progona u zemlji, a osiguravao mi je i pristojnija primanja (malo ljudi zna da su dnevne plaće UN-a stotinjak dolara i da konzultant uz to dobiva i dnevnice, koje se mogu kretati od 50-200 dolara) tako da se nisam morao, kao mnogi znanstvenici, "prostituirati" potpisujući lažne i kvaziznanstvene elaborate u Hrvatskoj. Drugo, rad u raznim zemljama imao je za mene još i veću vrijednost: sačuvao me od etnocentrizma, religijskih, kulturnih, pa i scijentocentričnih predrasuda. Štoviše, osposobio me za kulturalnu snošljivost i poštovanje ''dalekih'' kultura i religija: hinduizma, islama, budizma. Uz to, radeći i živeći s ljudima mnogih rasa i kultura u njihovu prirodnom ambijentu, redovito sam se zaljubljivao u zemlje i ljude. U Indiji sam, uz ostalo, izgubio predrasudu prema Sikima i neposredno upoznao njihovu kulturu; a jednako tako su me oduševili i Hindusi i Muslimani. Zavolio sam Kinu, Tajland, Filipine. Obožavao sam Egipat, osobito Aleksandriju. Pošto mi je uprava Medicinskog fakulteta zbog kritike tadašnjeg političkog režima zabranila odlazak na tri velika projekta u Indiju, Kinu i Egipat prestao sam raditi za SZO, što i danas smatram ogromnim emocionalnim gubitkom.

Imate li kakvo osobno mistično iskustvo s istočnim učiteljima joge vezano uz npr. predviđanje budućnosti, astralnu projekciju, posebna stanja svijesti itd.? Da. Za vrijeme boravka u Indiji 1984. godine, gdje sam proveo sedam predivnih mjeseci, bio sam gost jednog poznatog učitelja joge koji mi je predložio razgovor o smislu života, razlikama u shvaćanju zdravlja i mudrosti u Indiji i na Zapadu, odnosu čovjeka prema prirodi i bogovima. Nakon ugodnog razgovora, zamolio sam ga da mi pokuša kazati ponešto o mojoj obitelji (u to sam doba često morao čekati i po nekoliko sati na telefonsku vezu sa Zagrebom) i budućnosti mojih najdražih. Onima koje to zanima mogu kazati da je ''moj’’ učitelj joge vrlo dobro čitao moje misli i sudbinu. Čak je predvidio veću nezgodu mojoj majci: kasnije sam doznao da je slomila nogu. Indija je za mene prije i poslije toga bila prostor velikih tajni, misterija i životne mudrosti. Upravo zato svakom bi mladom čovjeku savjetovao da otputuje u Indiju, zemlju u kojoj se ljudi ne plaše bogova, već s njima vode rasprave o smislu života i smrti, pa i – trguju.

Jesu li vaši kontakti s drugim religijskim, civilizacijskim i egzistencijalnim iskustvima bili razlogom zbog kojeg ste oduvijek pokazivali zanimanje i razumijevanje za različite sustave tradicionalne i alternativne medicine?
Bez ikakve sumnje. Međutim, povjerenje u tradicionalnu, narodnu, iscjeliteljsku (da ne kažem medicinsku) mudrost i vještinu dio je mog ranog obiteljskog i zavičajnog socijalizacijskog iskustva. Naime, moja je baka bila samouka babica, a ''zanat'' pomaganja seoskim ženama pri rađanju naučila je logikom tradicionalnog načina stjecanja znanja – učenjem od starijih žena koje su također bile samouke babice. U mom rodnom selu živio je također i vrlo uspješni samouki kiropraktičar Milan Letica – Manjega koji je istodobno bio majstor za ''popravljanje'' (iščašenih i slomljenih) ruku i nogu, ali i veleštovani travar, pudar, šumar, grobar, kuhar, lovac i seoski zavodnik. Upravo njemu sam svojedobno posvetio jedan popularno-teorijski esej u kojem sam pledirao za snošljiv odnos hrvatskih liječnika i tzv. znanstvene medicine uopće spram bogatog iskustva preko 120 različitih vrsta alternativnih i tradicionalnih i alternativnih iscjeliteljskih praksi.

Kako vi osobno tumačite nepovjerenje i neprijateljski stav mnogobrojnih ortodoksnih liječnika-znanstvenika spram svakog i svih vidova tradicionalne i alternativne medicine? 
Teško je generalizirati jer su razlozi nepovjerenja liječnika sa Zapada prema medicinskim sustavima i životnim mudrostima Istoka vrlo različiti. Ipak, može se kazati da je vjera Zapadnjaka u znanost i tehnologiju općenito, a posebice u medicinske znanosti i tehnologiju, koliko do jučer bila neupitna i nesnošljiva, gotovo fanatična. Upravo zbog toga ONI, tj. MI, ZAPADNJACI, nismo ozbiljno shvaćali tradicionalnu životnu, pa ni medicinsku mudrost Istoka. Tek je kriza znanosti potkraj prošlog stoljeća – simbolički označena pojavom AIDS-a i kravljeg ludila – omogućila pravu valorizaciju istočnjačkih egzistencijalnih filozofija i praksi. Štoviše, kriza znanosti i kriza medicine podsjetila nas je da prošlost zapadne medicine nikad nije bila jednodimenzionalna, već se temeljila na dva načela i dvije medicinske tradicije. Prva se zasnivala na njegovanju načela i kulta Higijeje, predivne atenske božice koja je predstavljala utjelovljenje maksime o zdravom duhu u zdravom tijelu (i obratno). Iz te se tradicije u novije doba razvila filozofija promocije zdravlja i svekolika preventivna i socijalna medicina. Druga se tradicija naslanjala na kult Asklepija, junačkog atenskog liječnika iz homerovskih vremena koji nije vjerovao u ženske ''bajke'' o dobrom zdravlju koje se postiže razumnim životom, već je smatrao da je zadatak liječnika da liječi bolesti koje su posljedica božje volje ili nasljeđa. Dva spomenuta načela ''žensko – higijensko'' i ''muško – medicinsko'' na ovaj ili onaj način nazočna su u gotovo svim narodima i civilizacijama. Rast zanimanja hrvatskog stanovništva za tzv. alternativnu medicinu može se, dakle, shvatiti kao intuitivno traganje ljudi za onim što su odavno izgubili: organsku vezu s prirodom, ljepotom, skladom, harmonijom, dobrotom itd. Moja potpora alternativnoj i tradicionalnoj medicini nije posljedica razočaranja ili bijega od alopatske ili tzv. znanstvene medicine, već je rezultat spoznaje o tome kako znanost nikad nije bila u mogućnosti ljudima nadoknaditi gubitak koji se javio zbog njihova ''bijega od prirode''.

Postoji li po vama realan sukob između liječnika koji prakticira ''znanstvenu'' medicinu i nekonvencionalnih medicinskih praktičara?
Ne bi trebao postojati jer je njihovo poslanje u načelu različito, a takav bi im morao biti i ''opis poslova''. Naime, u odnosu na mnoge ''bolesti civilizacije'' – ovisnosti, pretilost, depresiju, usamljenost, kronični umor, posttraumatski stresni poremećaj, spolno napastvovanje, obiteljsko nasilje, bulimiju, usamljenost, samoubojstva i slične ''bolesti'' – liječnici su zapravo neznalice. Njihova ambicija da se bave propisivanjem životnih stilova dovodi do medikalizacije svakodnevnog života. Nekonvencionalni medicinski praktičari u tom bi pogledu mogli i morali biti komplementarni liječnicima koji prakticiraju znanstvenu ili alopatsku medicinu.

Što mislite o Savjetu ministrice Vesne Škare Ožbolt za regulaciju bavljenja alternativnom medicinom koje je upravo osnovano pri Ministarstvu pravosuđa RH?
Osobno mislim da je takav Savjet – obzirom da su njegovi članovi ljudi koji dobro poznaju i razumiju fenomenologiju suvremenog svijeta, pa i doktrinarne stavove Svjetske zdravstvene organizacije o tradicionalnoj i alternativnoj medicini – vrlo koristan. Naime, pod egidom ''alternativna medicina'' danas se u Hrvatskoj krije mnoštvo opsjenara, prevaranata, opasnih nadriliječnika, pa čak i potencijalnih ili stvarnih ubojica. To je područje društvenog života previše važno da bismo ga prepustili zakonima divljeg tržišta i opće samovolje. U tom pogledu pozdravljam osnivanje Savjeta ministrice i sve dosadašnje aktivnosti Hrvatskog udruženja za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu koje su osobito pridonijele tome da se ono uopće i osnuje.

Vi također posebnu pažnju posvećujete zalaganju za zabranu uvoza i proizvodnje genetski modificiranih organizama i proizvoda. Za što se zapravo zalažete?
Konvencija o biološkoj raznolikosti uređuje obvezu svake zemlje da donese propise kojima će se urediti navedena pitanja u vezi genetski modificiranih (GM) organizama i proizvoda. Sve razvijene europske zemlje već imaju zakone kojima su uređena pitanja uvoza, stavljanja u promet ili proizvodnje GM organizama i proizvoda. Imajući u vidu obvezu očuvanja i zaštite prirode i okoliša, kao i zdravlja ljudi, prijeko je potrebno zabraniti uvoz, stavljanje na tržište, korištenje ili proizvodnju GM organizama i proizvoda, uz iznimke vezane za uvoza, korištenje i proizvodnju GM organizama u medicinske i znanstvene svrhe (uz obavezu njihovog uništavanja nakon upotrebe). Nikakve međunarodne obveze ne mogu sprečavati Hrvatsku da uredi zaštitu svog teritorija od GM organizama, naročito uzme li se u obzir znatan učinak proglašenja Hrvatske kao zemlje slobodne od GM organizama na izvoz i cijenu hrane proizvedene u državi. Naime, ekološka proizvodnja hrane bez dvojbe je velika šansa za Hrvatsku. Međutim, Hrvatska može postati uspješan izvoznik ekološki proizvedene hrane jedino ako se jasno i nedvosmisleno odredi po pitanju potpune zabrane uvoza, korištenja i proizvodnje GM organizama i proizvoda. Jasna zabrana je manje rizična od preplitanja više zakonskih rješenja uz tzv. ograničeni i kontrolirani uvoz koji je sada na snazi.

Veliku pažnju posvećujete i vodi?
To je doista točno. Strateški važno prirodno bogatstvo Republike Hrvatske su njezini izvori pitke vode. U svijetu kojem prijeti globalno zatopljenje, u Europi zagađenih vodotoka i podzemnih voda radi nekontroliranog i bezobzirnog razvoja industrije i poljoprivrede, Hrvatska je oaza čistog okoliša s izobiljem pitke vode. Rezerve pitke vode kroz deset će godina biti jednako vrijedne, a možda i znatno vrijednije od zaliha nafte. Stoga je nužno posebnom deklaracijom zaštititi zalihe pitke vode, koje mogu biti ugrožene nerazumnim projektima prometne i stambeno-komunalne infrastrukture, nezbrinutim odlagalištima otpada, te proizvodnim procesima koji ne vode računa o zaštiti okoliša. Zalihe pitke vode u Hrvatskoj vlasništvo su hrvatskog naroda i koncesije za njih ne smiju biti dodijeljene strancima, niti poduzećima u rukama stranaca.