Razgovarala: Lana Sabljarić

Naš poznati pjevač Boris Novković podijelio je s nama vrlo zanimljiva životna promišljanja te nam otkrio kako je upoznao Bracu sa Srebrnjaka.

Potječete iz glazbene obitelji i oduvijek ste bili okruženi glazbom. Možete li zamisliti da se bavite ičim drugim osim glazbom? .

Vrlo teško. To je tkivo koje je čvrsto vezano uz moje biće, tako da kad gledam s današnje pozicije vrlo teško mogu zamisliti da se bavim nečim drugim. Jedino možda sportom koji je isto tako, moglo bi se reći, sastavni dio mene. Možda bi to mogla biti neka druga opcija. Da je krenulo sve skupa u nekom drugom smjeru eventualno bih se mogao time baviti jer su te dvije stvari, znači glazba i nogomet, kod mene jako isprepletene.

Javnosti je vrlo dobro poznato da ste veliki ljubitelj nogometa te odličan igrač. Ipak, izabrali ste glazbu i niste požalili. Što je presudilo u odabiru?
Mislim da je ipak presudio neki urođeni osjećaj. Možemo sad to povezati i reći da je to sudbina, karma ili kako god to zvali. Ali jače sam osjetio taj poriv za glazbom. Nogomet sam osjećao kao nešto u čemu bi se morao tek okušati, a glazbu sam osjećao kao nešto u čemu se ne moram okušati već kao nešto što znam. 

Koliko se danas stignete baviti sportom?
Puno. Bavim se takvim poslom u kojemu se jednostavno radi o podjeli vremena. Ovisi, ili si potpuno zauzet pa ne postojiš za cijeli svijet i za samog sebe ili imaš toliko vremena da ne znaš što ćeš s njim.

Bavite li se i kojim drugim sportom ili isključivo nogometom?
Ne samo nogometom, moglo bi se reći da sam multisportski fan. Kao klinac sam bio jedan od onih koji su igrali za reprezentaciju škole. Išli su mi i ostali sportovi, ali nogomet mi je bio baš sportska ljubav. Danas se bavim i trčanjem. U biti pokušavam biti u što boljoj formi i koliko je moguće zadržati što bolji izgled.

Koliko pažnje poklanjate prehrani? Da li se zdravo hranite?
Poklanjam dosta pažnje prehrani, mogu reći da to isto dolazi s razvojem čovjeka. Moja je teorija da se čovjek uvijek mora nadograđivati i ne treba ostajati na istom. Počeo sam dakle s familijarnom prehranom kao dijete gdje sam stekao nekakve prehrambene navike. U samostalnu sam prehranu prešao kad sam počeo živjeti sam. Onda sam prešao i na nezdravi fast food. Nakon nekog vremena shvatio sam da to nije dobro. Kad sam skužio u nekoj 26-oj ili 27-oj godini da sam se blago zapustio, onda sam počeo razmišljati o prehrani. Danas generalno, za razliku od 70-tih i 80-tih godina, postoji svjetski trend zdrave prehrane i puno se govori o tome. Tako da se i ja hranim u skladu s tim. Ne jedem puno kruha, ne jedem masno ni puno ugljikohidrata, a kad je meso u pitanju jedem uglavnom bijelo meso te puno povrća.

Podržavate li nekonvencionalnu medicinu? Podržavam. Moje mišljenje je da generalno sve ima svoj razvojni put. Kada je riječ o alternativnoj medicini možda je ona u današnje doba nekonvencionalna, a možda je u nekom drugom dobu bila i konvencionalna. Stvar je u tome da smo po mom mišljenju mi, to jest, da je današnja civilizacija bazirana jako fizički i pobjegla je od osluškivanja samog sebe, osluškivanja energija, i sl. Mislim da je današnja tendencija čovjeka da fizički potpuno ovlada  nekim stvarima i rješava ih upravo kroz taj fizički način. Međutim, alternativna se medicina vraća tim korijenima, tome kako je čovjek to prije rješavao.

Na neki način će to možda raditi i medicina budućnosti. Vjerujem da će se sve opet sa svih silnih pomagala i tehnoloških dostignuća u dalekoj budućnosti vratiti najviše u čovjeka i u spoznavanje svojih energija.

U čemu pronalazite inspiraciju za svoje pjesme?
Mislim da se inspiracija crpi generalno iz života, iz onoga što ti je zadano, što si prošao i iz onoga što tek trebaš proći. Na neki način glazba je takva da ona može osjetiti to što čovjek nosi u sebi i izraziti to. Imao sam i nekih iskustava s direktnim inspiracijama koje su bile direktno vezane uz neki događaj, pa sam tome posvetio pjesmu. Ali to se rjeđe događa. Uglavnom sam pjesme crpio iz sebe, znači ne vezane uz neke konkretne događaje.

Puno ste puta izjavili da je vaš otac Đorđe Novković, upravo i vaš najveći kritičar. Koliko vam to znači u privatnom i profesionalnom smislu?
Znači, i to dosta. Na neki način imao sam sve predispozicije da možda, kao što se popularno kaže, kao mlad čovjek prolupam. I to zato što sam s nepunih osamnaest godina snimio album koji je tada bio jedan od najprodavanijih albuma u bivšoj Jugoslaviji. Prodao se u 150 tisuća primjeraka i zaradio neke vrlo zgodne novce za mladog čovjeka. Imao sam predispozicije da povjerujem u svoju genijalnost i nepogrešivost. Zato je vrlo dobro kad imaš jednog takvog kritičara koji te stalno šamara i s druge strane spušta te na zemlju. To je dobro zato što se mnogima upravo dogodila ta situacija da su povjerovali u svoju genijalnost i jednostavno nisu bili dovoljno samokritični. To je naravno rezultiralo s tim da su zapravo srušili sami sebe. Tako da ta njegova kritika s jedne strane nekad jako boli i izaziva kod mene nekad veliku frustraciju i reakciju ali s druge strane, kad se malo smirim, onda vidim da je to zapravo pozitivno.

Kreativne blokade su normalna pojava u životu svakog umjetnika. Jesu li se i vama događale i kako ste ih rješavali?
Jesu, dogodile su mi se kreativne blokade. Teško je reći kako ih rješavam. Imao sam jednu veliku kreativnu blokadu koja se dogodila prije otprilike dvije i pol godine i trajala je dosta dugo. Blokade su često rezultat prezasićenosti, rezultat stanja u kojemu se čovjek nalazi. Puno stvari može riješiti blokadu, ali nema određenih pravila kako to postići. Moguće je da to bude susret s nekim čovjekom ili s nekom situacijom i da ti se jednostavno u jednom trenutku na neki način da jedan impuls ili iskrica koja će te pokrenuti i koja će ti uliti glad za kreacijom. Ali tako da to bude na pravi način a ne na silu. Znači, to može poteći od nekog razgovora, od nekog čovjeka i iz raznih situacija.

Možete li nam bar pokušati opisati osjećaj kada ste izašli na pozornicu na Eurosongu? Da li ste imali tremu?
Osjećaj je sjajan. Nisam imao tremu u finalu već u polufinalu zato što sam u polufinalu bio svjestan koliko riskiram. Vidjevši kolika je to bila konkurencija u polufinalu, stalno mi je prolazila kroz glavu misao: Bože, što ako ne uđem u finale. Nikada do sada ni jedan Eurosong nije imao takvu konkurenciju. Dvadeset i pet zemalja se borilo za ulazak između samo deset. Mislim da je prošle godine bilo petnaest polufinalista od kojih je deset ulazilo u finale, tako da je samo pet otpalo. Tada mi je trema bila jako velika. U finalu je trema bila samo do početnog stiha. Kad sam otpjevao prvi stih, osjetio sam da sam dobar tj. da sam u intonaciji i da se dobro čujem. Sve su to momenti zbog kojih sam shvatio da potpuno vladam situacijom pa sam se opustio.

Mnogi ljudi su osjećali trnce slušajući pjesmu «Vukovi umiru sami», pogotovo kada su članice Lada podigle glas. Moglo bi se reći da ste mnogima pogodili žicu. Opišite nam kako je nastala ta pjesma, što vas je potaknulo na upravo te riječi i glazbu?
Uz tu pjesmu vezano je jako puno situacija, raznih momenata i jako puno nekakvih podudarnosti ali neću sad preširoko u objašnjavanje. Uglavnom, pjesmu je imao Franjo Valentić koji je napravio melodiju a ja sam kasnije napravio tekst. Donio mi je tu pjesmu, međutim, ja sam stalno bježao od nje jer je imala u melodiji elemente etna s kojima se ja nikad u životu nisam «družio». Mene je to jednostavno zbunjivalo i bježao sam od toga. Zatim sam rekao da ću napraviti tekst i vidjeti. Kad sam napravio tekst shvatio sam da smo jednostavno u spoju s mojim tekstom dobili jednu kantautorsku žicu u toj pjesmi koja mi je nedostajala u trenutku kad sam slušao samo melodiju. Shvatio sam da je to jedan dobar spoj  i da bi mogao biti jako interesantan. Eto tako, poslije su se stvari događale same od sebe, a ljudi su to izuzetno prepoznali.

Kada ste završili pjesmu i prvi je put preslušali da li ste odmah dobili osjećaj da će baš ta pjesma biti pobjednička?
Jesam, ali nisam to nikada izgovorio. Imao sam čudan osjećaj u grudima, onaj neobjašnjivi osjećaj koji čovjek ima ali ga nisam nikada izgovorio. Čak je moj kolega Franjo rekao da ima osjećaj da možemo pobijediti. Ja sam mu odgovorio neka to uopće ne spominje jer sam praznovjeran i ne želim se uopće nadati nečemu. Do tada sam četiri puta pokušavao na Dorama i uvijek sam bio blizu ali nikad prvi. Ipak, bilo je čak nekih interesantnih znakova. Sjećam se da sam nakon polufinala Dore, kad smo pobijedili s maksimalnim brojem glasova, izašao van i bila je snježna mećava. Dva dana poslije bilo je finale i opet je bila mećava. Pomislio sam da je ovo sto posto neki znak. 

MOJE ISKUSTVO S BRACOM SA SREBRNJAKA

Nakon pobjede na Dori javno ste zahvalili Josipu Grbavcu poznatijem kao Braci sa Srebrnjaka na pozitivnoj energiji. Možete li malo opisati na koji vam je način pomogao? Tisuće ljudi tvrdi da im je on pomogao, iako ga mnogi nisu dotaknuli ili razgovarali s njim. Što vi mislite o tome? Tu se opet možemo vratiti na one priče o klasičnoj i nekonvencionalnoj medicini. Mislim da je to moguće. Generalno mislim da je bit svega moći potaknuti nekoga. Nije stvar da li je netko čarobnjak ili čudotvorac pa baca nekakve zrake ne nekoga nego je stvar u tome koliko netko može potaknuti u nekom pozitivnu energiju, pozitivnu vjeru u bilo kakav napredak svog problema. Mislim da je to evidentno kod Brace,  jer se jako puno ljudi veže uz taj, nazovimo ga fenomenom. Mislim da puno toga ovisi o uspjehu u pobuđivanju čak i nečije autosugestije. Znači da ako uspiješ u nekom potaknuti autosugestiju to je isto određen fenomen. Autosugestija je jedna vrlo velika stvar. Kaže se da ima ljudi koji su se razbolili od tuge i umrli, ali oni naravno nisu umrli od tuge već od bolesti koja je prouzročena upravo autosugestijom.

Kada ste me pitali o kreativnim krizama namjerno se nisam htio dotaknuti toga jer sam očekivao pitanje vezano za Bracu. Evo upravo sam u jednoj svojoj fazi kreativne krize spletom okolnosti upoznao Bracu. Dogodilo se da sam njegovom prijatelju, koji je ujedno i moj susjed, slučajno razbio auto i to upravo ispred moje kuće. I tako smo se slučajno, gledajući tu štetu, upoznali i stjecajem okolnosti našli u nekim našim razgovorima i druženjima. Ima ljudi kod kojih nekako osjetiš tu pozitivnu energiju a da ih ne trebaš puno upoznavati. To jednostavno osjetiš, kao što ima ljudi kod kojih osjetiš negativnu energiju a da ne izmjeniš puno riječi. To je jednostavno tako. I tijekom tih naših razgovora i druženja, moram priznati da me taj impuls koji mi je dao Braco digao iz kreativne blokade u kojoj sam se nalazio. Nema smisla da govorim o čemu smo mi konkretno pričali, ali uglavnom pričali smo o mnogim zanimljivim stvarima. Pričali smo o nekim životnim pitanjima, o razlozima postojanja i nepostojanja i o svemu onome što se tiče takvih stvari. Moram priznati da sam jednostavno osjetio pozitivnu energiju koja me povukla. To je upravo ono što ste ranije rekli da jedan susret može pokrenuti kreaciju... Da, upravo tako. I nakon toga su mi se, moram priznati, stvari počele događati u jednom puno boljem svjetlu. Na kraju je to rezultiralo Dorom i jednim odličnim albumom, rezultiralo je i nagradom koju sam dobio prije toga, a to je bila zlatna Večernjakova ruža. Jednostavno sam osjetio osobnu potrebu da mu se zahvalim za te stvari koje su krenule na bolje. Znači li to da mislite da ako duhovni iscjelitelj uspije pomoći nekome, da nije bitno kako je to učinio već da je to učinio? Mislim da je upravo to pozitivna stvar. Ja to gledam recimo kroz slučaj rata, kroz teško ranjene borce u ratu i kroz borbu za život koja može postati pitanje trenutka. Recimo da do ranjenika dolazi kolega i suborac i kaže mu samo pet riječi koje ga uspiju održati na životu do trenutka dok ga ne pokupi helikopter i spasi u bolnici. To je sjajna stvar, a možda bez tih pet riječi čovjek ne bi preživio. Tako da ja tu ne vidim negativnu, već samo pozitivnu stranu. Što vas je najviše inspiriralo da napišete pjesmu «Ostvareni san»? To je pjesma koja je bila posljedica upravo tog izlaska iz blokade. Napravio sam pjesmu koja je bila jedan indirektan način zahvale Braci kao što sam se već zahvalio za Doru.

Što vi mislite, da li glazba i ples mogu imati iscjeljujući karakter?
Mislim da apsolutno mogu imati iscjeljujući karakter. Glazba može pobuditi ili zaliječiti rane, recimo ljubavne prirode. Glazba je u svakom slučaju nešto što se izuzetno veže na emocije. Nažalost, današnja se glazba mlađih populacija više bazira na energiji, ako gledamo kroz te rave partyje. Tu se glazba više doživljava kao energija. Čak i ta energija može imati svoju poantu, naravno ne ako se konzumira kroz neka opojna sredstva. Mislim da je glazba prvenstveno emocija, tako je ja doživljavam i volim. A svaka emocija može imati opet svoje djelovanje na nekoga. Mislim da zato glazba može imati i terapeutsku svrhu.

Volite li sve imati isplanirano i znati unaprijed ili živite za danas?
U biti više volim živjeti za danas, volim neizvjesnost svakog novog dana. To mi je zabavnije i napetije. Ali ne bih imao ništa protiv da mogu funkcionirati kao neki svjetski glazbenici koji u sljedeće dvije godine imaju isplaniranu europsku, američku i australsku turneju. Međutim, mi smo malo tržište gdje to nije  moguće tako da s te poslovne strane ne bih imao ništa protiv malo više isplaniranog, ali s duhovno životne strane odabrao bi živjeti za danas.

Koje vas osobine ljudi mogu najviše razočarati?
Najviše ne volim nepravdu i uvijek pokušavam kod ljudi naći opravdanje za sve njihove postupke i geste. Ima u Bibliji rečenica koju smatram vrlo dobrom a glasi: «Oprosti im Bože jer ne znaju što čine». Danas mnogi koji koji rade loše stvari nisu svjesni toga što čine, i najviše me ljuti i rastužuje čovjek koji svjesno radi lošu stvar. Znači, to bi bili zli ljudi. Smatram da generalno ima jako malo zlih ljudi, a zlo u čovječanstvu ide možda iz primitivizma, neosvještenosti i needuciranosti ali vjerujem i da ima onih koji su zaista zli.

Već ste dugo javna osoba, izgubili ste većinu privatnosti. Kad bi to odsad nadalje mogli zamijeniti anonimnošću, biste li to napravili?
To je zgodno pitanje. Jednom je netko rekao da je slava kao riba, što je više jedeš to si više gladan. Tako da sam se već navikao na taj osjećaj. Neću reći da mi uvijek paše jer ponekad u nekim situacijama poželiš privatnost. Živim dosta povučeno, ne izlazim previše na javna mjesta i ne idem po raznim prijemima. Jednostavno kad se želim zabaviti odem negdje van i to je to. S te strane to mi nije problem. U početku dok sam se još navikavao malo mi je smetao svačiji pogled, a danas sam već otupio na to.

Imate li kakve konkretne planove za budućnost, posebno u vezi pjevačke karijere?
Imam jedan najkonkretniji plan, pošto sam rekao da je to jedino što znam raditi u životu. Uvijek mi je bilo žao, čisto radi mene samog, što nisam ispekao još neki zanat. Oduvijek se divim ljudima koji mogu nešto napraviti  svojim rukama. Razmišljao sam što bi bilo kad bi me netko bacio negdje na kraj svijeta i pitao što znam raditi, a ja bih uzeo gitaru i rekao da znam napisati pjesmu i nešto odsvirati. On bi rekao da ih to ne zanima i da li znam nešto načiniti, a ja bih odgovorio da ne znam ništa. Obzirom da ne znam ništa drugo i ne samo zato, nego zato što volim ovaj posao, onda bih se volio baviti njime cijeli život. Moj bi najveći uspjeh bio kada bi sa 60 i kojom godinom mogao ovako davati intervjue i zakazati koncerte koji će imati digniteta i na koji će mi doći neka mlađa i neka starija publika. To bi bio moj ideal. Ako u tome uspijem onda sam zadovoljan, pogledat ću se u ogledalo i reći: uspio si!