Razgovarala: Lana Sabljarić

Razgovarali smo s Danijelom Trbović, jednom od naših najpopularnijih televizijskih voditeljica, koju trenutno gledamo u popularnom kvizu «Najslabija karika», a koje se rado prisjećamo kao suvoditeljice «Hit depoa», tada najgledanije glazbene emisije, upravo zbog specifičnog, dobrog humora i voditeljske kemije između nje i Hameda Bangoure.

Da li ste oduvijek znali da želite raditi na televiziji ili ste prije imali drugačiju viziju svog uspjeha? Nisam jedna od onih ljudi koji su oduvijek imali zacrtane određene ambicije, ali definitivno sam htjela biti balerina. To je neosporno, jer sam cijelo djetinjstvo, osnovnu i srednju školu, plesala u Zorin domu u Karlovcu kod gospođe Branke Podvorac. Tako da sam ustvari odonda na sceni. Puno smo nastupali, zajedno s Dramskim studijom i imali baletne predstave. Kroz ples sam osjetila scenu i daske koje život znače, pa je možda to utjecalo na posao kojim se danas bavim. Ipak, prvo sam razmišljala da ću studirati kemiju ili psihologiju, a na kraju sam završila na medicini.

Kad sam odustala od studiranja medicine, bila sam čak na parcijali četvrte godine. Ne bih sada mogla zamisliti da negdje drugdje radim. Jako sam zadovoljna, doista radim posao u kojem uživam. Trenutno radim «Najslabiju kariku» sa sjajnom ekipom. Idem s veseljem na posao.

Da li bi svoj put do uspjeha opisali kao težak? Da li ste imali mnogo loših iskustava ili su ona uglavnom bila dobra?
Nikako. Činjenica je da je sve to bio splet nekakvih sretnih okolnosti. Nisam odmah nakon srednje škole u Karlovcu počela raditi na televiziji. To se dogodilo sa 27 godina nakon odustajanja od medicine i prebacivanja na višu fizioterapeutsku, gdje sam ostala apsolvent. Neke stvari su se poklopile. Dugo mi je trebalo da se nađem u tom nekom profesionalnom smislu, ali mislim da je sve nekako vodilo ovome što sam danas. Ništa što se dogodilo nije bilo pomno planirano, ali se sve poklopilo. Nije bilo loših iskustava. Ni ta medicina nije trauma, danas mi koristi. Volim reći da sam sada «nadriliječnica».

Vezano uz lagan put do uspjeha, što mislite o današnjim tzv. instant zvijezdama koje postaju slavne preko noći?
Mislim da to uopće nije problem tih ljudi. Njih nisu u kvazi zvijezde lansirali ni roditelji ni bliža okolina već mediji, što uključuje kolege iz medija, nekakvo pojavljivanje na televiziji u emisijama za jednokratnu upotrebu te u showovima za nahraniti mase. Na primjer, dok sam radila u glazbenom programu, svatko tko je snimio jedan spot, već mi je bio pred kamerom. Isto je tako i u novinama i kod televizijskih zvijezda i voditeljica, glumaca, itd. Jednom se pojave negdje i već su netko i nešto. Međutim, činjenica jest da postoji strašno velika fluktuacija i malo ih opstane. Tim mladim ljudima nije jednostavno. Treba se znati nositi s tim. Danas jesi, sutra nisi tj. kako te dižu, tako te i spušaju vrlo brzo. Nedostatak sadržaja se krpa novim licima.

Da li je ženama teže uspjeti nego muškarcima? Ne bih rekla da je puno teže. Još uvijek je strašno puno seksizma i sve se procjenjuje kroz nekakav pakung. Imperativ je biti mlad, poželjan, po mogućnosti izgledati anoreksično s velikim grudima. Još uvijek je ovo ipak muški svijet. Muški urednici, muško ovo i ono, tako da je imperativ mladosti i dobrog pakiranja svakako prisutan.

Ženama je puno restriktivnije i teže funkcionirati u svakodnevici utoliko što moraju sve negdje uklopiti: svakodnevnicu, majčinstvo, posao i domaćinstvo. Tako da mislim da je možda jedino zbog toga ženi teže uspjeti.

Većina novih voditeljica izjavljuje da ste im upravo vi uzor. Kako to komentirate?
Malo mi je to zastrašujuće iz razloga što osjećam da bih uskoro mogla voditi emisije o zdravlju. Ali opet je lijepo čuti da sam im po nekakvom senzibilitetu bliska i iako nekima mogu biti i mama još uvijek se osjećam dovoljno mladom. To je u redu, s obzirom da smo ekipa i ja, kad smo došli na televiziju, odnosno na Z3, gradili taj neki ležerniji stil. Vjerojatno me znaju iz «Hit depoa» i sličnih emisija pa sam im se svidjela.

Koje osobine po vašem mišljenju čovjek mora imati da bi postao uspješan?
Nema tu pravila s obzirom na (ne)postojanje nepotizma ili nečeg sličnog kod određenog uspjeha. Ja sam doista sretna. Prolazila sam kroz sve sama uz sretne okolnosti i došla tu gdje sam danas. Nemam nikoga na nekoj poziciji, nisam bila politički angažirana ili «podobna», ljubovanje mi isto ništa nije donijelo. Apsolutno je potreban talent, karizma, upornost ali i sreća. Treba voljeti posao kojim se baviš. A neke se stvari ipak događaju i kad se čovjek nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Da li se može naučiti kako postati uspješan ili se jednostavno rađamo s tim?
Ovisi, postoje ljudi koji su prodornijii i oni koji to nisu, koje treba pogurati, da bi tek onda pokazali svoju kvalitetu. Nekakvi lideri se možda i rađaju, ali danas je sve više na snazi nekakva samohvala i samoreklamerstvo. Fini, samozatajni i pristojni ljudi teže se nose i snalaze u takvim stvarima. Što znači biti uspješan? Da li to znači biti dobar, pošten i radišan, kako bi i trebalo biti? Ipak, u današnjem svijetu nisam sigurna da li je to jamstvo za uspjeh. 

Kako uspjevate organizirati vrijeme s obzirom na zahtjevnost posla kojim se bavite?
Problem je u ovom poslu to što ništa ne možete predvidjeti. Ritam je vrlo neujednačen. S godinama sam se navikla na takav tempo i ugodno mi je. Čudno mi je kad nemam ništa za raditi. Ipak, mislim da je meni puno lakše nego ženama koje rade, primjerice, od 8 do 16 sati svaki dan. Recimo, ovaj tjedan sam slobodna, ali sljedeći tjedan snimam cijele dane. Vraćat ću se doma oko 20 sati. Sljedeći tjedan jednostavno ne postojim za bilo kakve privatne obaveze ili poslove. Ali kad imam slobodno radim sve ono što nisam stizala dok sam snimala cijeli dan. Ovaj tjedan ja vodim dijete u vrtić, ja ga dočekujem, provodim svo vrijeme s njim. Naravno, sama to ne bih mogla. Potpora su mi od početka moja mama i sestra, a i bivši muž Šime. S obzirom da živimo odvojeno, bez problema se pobrine za Lovru kad nešto zaškripi. Tako se onda organiziramo. Međutim, ljudi uspijevaju i bez «baka servisa» i bez ikakve pomoći, znači sve se može organizirati.

Opće karakteristike uspješnih ljudi su da žive za danas, ispunjava ih posao koji rade, oduvijek su znali što žele raditi, nemaju strahove, samopouzdani su, itd. Da li se vi kao uspješna žena možete pronaći u tim karakteristikama ili su takvi zaključci ipak malo pretjerani?
Ako mene uzimate da spadam u skupinu uspješnih mogu definitivno reći da nisam uvijek samouvjerena osoba. Dakako da me ovaj posao naučio da ne mogu, kad me netko gurne na pozornicu, pokazivati veliki strah, ali on je uvijek tu. Imam tremu kad radim uživo, na primjer kada vodim velike svečanosti i slično. To je normalno i to je pozitivno. Nisam tip od velikih planova, uživam u sadašnjem trenutku, to je istina. Bitno je biti u skladu sa samim sobom. Sretna sam i super se osjećam. Imam posao, što je danas velika beneficija, i još radim posao koji volim i koji mi omogućava pristojan život. Što bih više mogla poželjeti od toga? Mogla bi se samo bahatiti.

Kako najviše volite provoditi slobodno vrijeme? Imate li nekakav hobi ili se bavite sportom?
Nažalost ne, upravo zbog tog neujednačenog ritma. Ne mogu se obvezati na neku aktivnost na primjer tri puta tjedno. Ali imam doma malu teretanu. Steper, kućni bicikl, utege... ali eto, na biciklu odlažem odjeću, a sa stepera brišem prašinu. Imam ponekad napade vježbanja pa izdržim čak i mjesec dana. Slobodno vrijeme volim provoditi u miru bez strke, sa sinom Lovrom u šetnji gradom ili odlaskom u kino.

Pazite li na prehranu? Da li je to uopće moguće s obzirom da snimanja znaju trajati cijeli dan?
Teško. Divim se ljudima koji u ovom poslu  mogu biti predani nekakvoj ideji. Ja imam sreće što genetski nisam sklona debljanju, ali daleko od toga da jedem samo zdravu hranu. Ipak, nikad ne jedem prezačinjenu hranu, premasno i slično, već integralnu rižu, smeđi šećer, itd. Pokušavam piti što više tekućine. Kad sam na snimanju prisiljena sam jesti u našoj kantini, a možete zamisliti koliko je to zdravo. Međutim u tim slučajevima obavezno pojedem juhu kad dođem doma.

Podržavate li alternativnu medicinu?
U svakom slučaju da. Evo, mama je sad počela ići na homeopatiju zbog bronhitisa. Pošto je tek nedavno počela, a za te stvari treba vremena, nije još osjetila neke velike promjene. Ipak ima osjećaj da joj je nosnica bolje, tj. da je otvorenija. Pije pripravke, ali naravno uz to posjećuje i doktora. Ja sam recimo, kad sam imala nekakvih problema sa sinusima koristila prah lotosovog cvijeta. Činjenica je da alternativne metode ne mogu štetiti tj. ne bi smjele, a u nekakvoj sinergiji sa zapadnjačkom medicinom mislim da se mogu odlično nadopunjavati.

Da li biste pomoć u rješavanju problema potražili i alternativnim putevima u slučaju da klasična medicina zakaže?
Kombinirala bih. Za ozbiljnije bi bolesti išla kod liječnika, a neke sitne stvari rješavala bi prvo alternativnim putevima. Spremam se stalno otići homeopatu čisto zbog svojih sinusa, ali ću ih ići prije poslikati da vidim u kojem su mi stanju nakon svih silnih antibiotika. Mislim da je kombinacija odlična. Morate neke stvari detektirati klasičnom medicinom, ali dobro je, zbog sigurnosti, potražiti drugo mišljenje i pomoć u alternativnoj medicini.

Jeste li prisustvovali kakvim neobičnim masažama ili terapijama?
Pa jesam, ali davno, prije desetak godina. Zbog iscrpljenosti od posla tj. neispavanosti išla sam kod bioenergetičarke Biserke Blašković. Nisam osjetila neke velike promjene, moram priznati, ali definitivno sam osjećala nešto na tretmanima. Ne mogu to konkretno opisati. Sve u svemu bilo je to jedno zanimljivo iskustvo.