"Veliki brat" je psihološki megaeksperiment.

Brazilski “favellos”, kvartovi velikih gradova gdje živi sirotinja i koji broje i više od dva milijuna stanovnika, postaju sve veći problem vlastima ne samo te države već i drugih zemalja koje su prenapučene, a mjesta za sve nema dovoljno. U “favellosima” je situacija takova da se između 18 sati i 6 izjutra drugog dana u njih uopće ne zalazi, pa u tom periodu njime vladaju gangsterski bossovi i ulični gangovi.

Sigurno ste se zapitali kako bi izgledao scenarij jedne nekontrolirane pobune tolikog broja ljudi i na koji bi je način bilo moguće suzbiti. Isto se pitaju i mnogi čiji je posao takav scenarij suzbiti.

Prva opomena zapadnim, tzv. “razvijenim”, zemljama je bila pobuna u Los Angelesu kada su četiri policajca bezrazložno isprebijala crnca Rodneya Kinga. Čitav kvart napučen crnim stanovništvom je opustošen, spaljen i opljačkane su sve trgovine, a uništeni svi automobili.

Policija, Nacionalna garda, FBI i vojska gotovo da su bili nemoćni pred bijesom mase. Nedavno se nešto slično dogodilo u pariškoj četvrti Clichy, kada je razjarena masa, uglavnom obojenih useljenika, spalila čak 3000 automobila i počinila znatnu štetu u sukobima s policijom, koja je jedva ovladala situacijom, iako se radilo o nenaoružanim skupinama nevještima u uličnim sukobima.

Svi trendovi pokazuju stalno raslojavanje stanovništva, kako u siromašnim, tako i bogatijim zemljama pa jedno od glavnih pitanja koja si postavljaju psiholozi glasi: kako se čovjek ponaša u ekstremnim uvjetima izolacije i deprivacije od nekih osnovnih zadovoljstava? Kako će izgledati budući zapadnoeuropski i američki siromašni kvartovi i kako je moguće predvidjeti i spriječiti svojevrsnu katastrofu koju nezadovoljna i razbješnjela masa može prouzročiti?

Zamislimo jednu hipotezu za koju nema čvrstog dokaza, ali je vrijedna razmatranja: grupa stručnjaka behaviorista odabire skupinu od dvadesetak osoba različitih intelektualnih, obrazovnih, spolnih i drugih profila i stavlja je u potpunu izolaciju. Sve se prati kamerom 24 sata i bilježe se reakcije pojedinaca s naglaskom na to u kakvim okolnostima i kada neki od njih “pucaju”.

Postaju li agresivni, apatični, depresivni, skloni euforiji, ekshibicionizmu, ispraznom filozofiranju, bijegu preko ograde ili se uklapaju u skupinu i gube identitet? Skupina ima određeni cilj, on je u eksperimentu neki oblik nagrade koji je poticajan i odgađa neželjene psihološke reakcije. Dakako, ključno je to odgađa li ih unedogled i koliko sam poticaj s vremenom gubi na učinkovitosti. Educirani eksperimentator nakon nekoliko mjeseci ima u rukama neprocjenjivo vrijedne podatke o dinamici grupe u izolaciji i ako mu se na raspolaganje stave podaci iz eksperimenata još pedesetak takovih grupa iz drugog kulturnog miljea, može lako predvidjeti štošta što bi se moglo dogoditi kada bi se veća grupa ljudi našla u sličnoj situaciji u stvarnom životu. Pokus je zabavan, ljudi vole gledati druge, upražnjavajući tako svoj prikriveni voajerizam, koji je također oblik potisnutog seksualnog nagona, a troškovi su cijelog projekta zanemarivi. Dapače, manja markertinška skupina se može pobrinuti da ih uopće nema, prodajom reklama.

Meni se dogodilo nešto zanimljivo na samom početku posljednjeg Big Brothera u nas, što mogu potvrditi i neki moji prijatelji. Odjednom mi je iz čista mira sinulo da mora pobijediti Hamdija, bez obzira na novinstvo, predviđanja i priče po birtijama. Na putu smo za Europu, a najveća nam je prepreka stalno optuživanje za ustašku prošlost, ksenofobiju, mržnju prema marginalnim skupinama poput homoseksualaca, netolerantnost naše Crkve prema drugim vjerama i premali angažman vlasti da nas “europeizira”. Što je ljepše i poželjnije za našu sliku u Europi nego da pobijedi jedan Rom s tri razreda osnovne škole i da pritom u Hrvatskoj to nitko zločesto ne prokomentira? Ima li većeg dokaza da mi već jesmo zreli za Europu, čak više od Europe same, ako, recimo, pomislimo na neonaciste u Njemačkoj? Ajde da jednom i mi imamo sreće i na taj fenomen svrati pažnju sam BBC i snimi film o čudu neviđenu. Osobno me uopće ne smeta što je čovjek Rom, dapače, upravo među Romima imam nekoliko prijatelja i kao porijeklom Indijci su mi čak posebno simpatični. Malo me, međutim, zaboli glava da najutjecajnija TV emisija tog tipa među pubertetlijama promovira kao idola čovjeka s tri razreda škole. Jer, kako da nagovorim svog sina da studira fiziku, kemiju ili medicinu kada se milijunaš i “faca” postaje i bez škole, u dva, tri mjeseca. Bez da si dobar voditelj, dobro pjevaš, darovit si kao glumac ili stand-up komedijaš. Čak veća “faca” nego s najvećim mogućim obrazovanjem. No, to već spada u moj starohrvatski neto-lerantni primitivizam koji ne može ići ukorak s vremenom.